UVEĆANO LUČENJE ANABOLIČKIH HORMONA NE POJAČAVAJU SINTEZU PROTEINA
Postoji
obimna stručna literatura koja potvrđuje da ljudski hormoni, kao što su hormon
rasta-GH i testosteron-T imaju
sposobnost da promovišu mišićni rast i napredak u fizičkoj snazi.
S
tim u vezi, logično je zaključiti da oni muškarci koji imaju manjak GH ili T,
po pravilu, imaju uvećanu telesnu masnoću, manjak mišićne mase, a i znatno su
slabiji u radnim performansama, prvenstveno usled umanjene sposobnosti da
akumuliraju i oslobađaju silu kontrakcijama skeletnih mišića.
Nauka
nam govori da su anabolički efekti T na
mišićnu masu korelativno zavisni od koncentracije ovog hormona u telu, odnosno
visine doze koja se unosi.
Zanimljiv
je zaključak studije „Basin“ koja je ponudila hipotezu da suprafiziološke doze
testosterona mogu indukovati mišićni rast i snagu kod mlađih muškaraca bez treniranja. Istraživači ove studije
zaključili su da je do rasta došlo usled uvećavanja širine mišićnih vlakana, i
vlakana tipa I i vlakana tipa II.
I
pored brojnih naslova o ovoj temi, objektivno treba reći da i danas nisu potpuno poznati mehanizmi putem kojih
T promoviše mišićni rast. Jedna od glavnih dogmni tokom poslednjih decenija
tvrdi da testosteron uvećava mišićnu masu tako što promoviše frakcionalnu
sintezu proteina.
Mnoge
studije objavljivale su zaključke da pri upotrebi testosterona dolazi do
uvećanja mrežne sinteze proteina, čak i u stanju kalorijskog deficita kod
ispitanika. Logična estrapolacija kontinuiranog uvećanja mrežne sinteze
proteina jeste uvećanje kvalitetne, nemasne mišićne mase kao i unapređivanje
fizičke snage.
Sa
druge strane, i hormon rasta je takođe poznat po svojim pozitivnim efektima na
mišićni rast. Znamo da težinski trening promoviše lučenje GH iz hipofize, a da
je količina oslobođenog seruma korelativno
zavisna od intenziteta vežbanja, što znači da bi veći intenzitet rada
trebalo da utiče na veću dozu lučenog seruma ovog hormona.
GH
promoviše aktivaciju mehanizama koji su odgovorni za sagorevanje telesne
masnoće radi sinteze energije u telu, posebno u mehanizmima mišićnog rasta.
Takođe, ovaj hormon promoviše i apsorpciju i inkorporaciju aminokiselina u
strukture proteina u mišićnim tkivima.
Rečju,
hormon rasta je anabolički hormon
koji može uvećati mišićnu masu čoveka. S tim u vezi, studije izvođene na
ljudima zaključile su da upotreba GH može uvećati i sintezu proteina u celom
telu, i sintezu proteina u mišićnim tkivima, kao i da može, skoro u istoj meri,
uticati na uvećavanje kvalitetne mišićne mase sa jedne strane, i sagorevanje,
gubljenje telesne masnoće sa druge strane.
Koncentracije
GH takođe utiču na hepatičku sintezu cirkulišuće forme hormona IGF-1, a može
uticati i na produkciju ovog hormona u drugim tkivima, kao što su skeletni
mišići.
S
obzirom na to da su i hormon rasta i testosteron potencijali stimulatori
sinteze proteina, logično je dakle zaključiti da uvećanje koncentracija
anaboličkih hormona tokom izvođenja težinskog treninga znači i intenziviranje
procesa sinteze proteina.
U
vezi sa ovom hipotezom, istraživači iz SAD su organizovali zanimljivu studiju
kako bi ispitali da li akutne promene u
koncentracijama anaboličkih hormona, kao posledica visokointenzivnih težinskih
treninga, mogu pojačati sintezu proteina.
Zdravi,
mladi muškarci su podeljeni u dve grupe: grupu sa niskim vrednostima hormona i
grupu sa visokim vrednostima hormona. Mladići su izveli dva probna treninga u
odvojenim danima. Ispitanici grupe sa niskim vrednostima hormona-L izvodili su
unilateralne pokrete za stimulaciju mišića ruku-pregib na skotovoj mašini, kako
bi aktivacija bila u što većoj meri uperena na jedan mišić-biceps.
U grupi sa višim vrednostima hormona-H
ispitanici su izvodili istu izolacionu vežbu, da bi odmah potom izveli
intenzivne vežbe za mišiće nogu, visokim radnim opterećenjem i visokim obimom,
a uz kratke periode odmora između serije. Sve ovo radi stvaranja jakog stresa
na telo, a u cilju što jačih hormonskih reakcija.
\
Unilateralna
vežba podrazumevala je četiri radne serije po 10 ponavljanja, sa radnim
opterećenjem od oko 95% od 10 RM, tako da bi otkaz mišića usledio u poslednjoj
radnoj seriji. Kako bi se maksimizovao hormonski odgovor tela, ista vežba
izvođena je kontralateralnom rukom, uz potonji protokol od 5 serija po 10 ponavljanja
u vežbi leg pres, uz opterećenje od oko 90% od 10 RM, kao i 3 serije po 12
ponavljanja na vežbi ekstenzija kvadricepsa/pregib zadnje lože (1 serije od
svake vežbe u vidu superserije, dakle bez odmora između dva različita pokreta).
Periodi
odmora između vežbe za ruke i vežbi za noge bili su 120 sekundi i 60 sekundi,
tim redom. Svi ispitanici u ovoj studiji bi nakon završetka izolacione vežbe za
biceps popili proteinski šejk sa 25 grama whey proteina. Šejk je imao ulogu
tipičnog proteinskog pića predviđenog za kraj treninga, čija je svrha da da
obezbedi potrebne aminokiseline za mehanizme koji su u mišićima aktivirani
usled vežbanja pod opterećenjem. Odmah nakon završenih trenažnih protkola
ispitanicima su rađene mišićne biopsije i uzimani uzorci krvi. Zaključak ove
studije bio je posebno zanimljiv.
Kao
što su istraživači očekivali, grupa H (sa višim vrednostima hormona), čiji
ispitanici su kombinovali vežbe za obe ruke, kao i vežbe za mišiće nogu,
zabeležila je znatno izraženije odgovore tela i aktiviranih mišića: uvećana
akumulacija laktatne, mlečne kiseline u radnim mišićima, zatim uvećana
koncentracija GH, IGF-1, kao i testosterona, sve u poređenju sa grupom L (sa
nižim vrednostima hormona). Ipak, ono
što je iznenadilo bilo je saznanje da je obim sinteze proteina kod ispitanika
obe grupe bio skoro identičan.
Da
je akutno uvećanje koncentracije anaboličkih hormona u mišićima kao posledica
težinskog treninga mehanizam za uvećanje sinteze proteina, onda bi istraživači
zabeležili značajan porast ovog procesa u grupi H, ali to je ipak izostalo.
Dodatno, zapitajmo se i ovo: ako bi akutna
uvećanja koncentracija anaboličkih hormona tokom težinskih treninga bili među
dominantnijim faktorima za stimulaciju mišićnog rasta i sinteze proteina, zašto
onda elitni poverlifteri jasno demonstriraju izraženi mišićni rast skeletnih
mišića, ako je poznato da u svojim trenažnim protokolima uzimaju duge periode
odmora između radnih serija, mnogo duže nego što to obično čine bodibilderi,
tj. sportisti koji primarno treniraju za
mišićni rast?
Na
kraju, dosadašnja stručna literatura nam govori da lokalni mehanizmi, koji se aktiviraju usled voljnih aktivnosti koje
se izvode pod opterećenjem u samim
mišićima, imaju glavnu ulogu u aktiviranju sinteze proteina u mišićnim tkivima,
a ne globalni (na nivou organizma) sistemski mehanizmi.
Izvor:
musculardevelopment.com